Zanemarena bol iza suicidalnih kriza

Iz vlastitog iskustva mogu reći da trenuci kada sam bio/la najbliži rubu nisu bili uzrokovani samo mislima bez nade — već bolom.
Ne fizičkom boli, nego dubokom, preplavljujućom emocionalnom boli iz koje se činilo nemogućim pobjeći.
Bilo je to poput osjećaja da gorim iznutra, bez ikakvog izlaza.

Siguran/na sam da su moji osobni problemi pridonijeli toj boli, ali ono što me najviše pogodilo bilo je to da nitko nije bio usmjeren na ublažavanje same boli.
Zašto?

Kad netko izgubi ud, svi trče u bolnicu po liječenje i ublažavanje boli — jer bez toga osoba bi nastavila vrištati.
Pa zašto liječnici ne gledaju na osobe u suicidalnim krizama na isti način — kao na ljude koji trpe nepodnošljivu bol?
To jednostavno nema smisla.

Što vaša generacija može učiniti?

Započnite razgovore o potrebi za suosjećajnom, hitnom pomoći za ljude koji su u akutnoj emocionalnoj boli — pomoći koja izravno liječi bol, a ne samo simptome koji se javljaju oko nje.

Želim biti jasan/na: ono što je doista iscijelilo moju bol bilo je rad na sebi.
Godinama sam učio/la, rastao/la i suočavao/la se s boli izravno.
Bez tog truda, danas ne bih bio/la ovdje.

Ali tijekom najgorih trenutaka — kad je bol bila na vrhuncu — stvarno bi mi pomogla neka neposredna, učinkovita pomoć za ublažavanje te boli.

Ljudi ne dolaze do točke krize bez razloga.
U mom slučaju, razlog je bio bol.
I dok ne počnemo tretirati emocionalnu bol jednako ozbiljno kao fizičku,
nastavit ćemo promašivati ono što je zaista važno.