Od "neuračunljivog" do smirenog: kako sam naučio/la izliječiti svoj um

Dugo sam vremena bio/la ono što bi neki ljudi mogli nazvati „ludim".
Ne volim tu riječ — mislim da je zastarjela — ali budući da govorim o sebi, koristim je.
U mom slučaju, „ludilo" je zapravo značilo da sam pogrešno tumačio/la svoju maštu.

Odrastao/la sam u svijetu u kojem su se proroci i vidovnjaci smatrali stvarnima — i to je oblikovalo moj način razmišljanja.
Počeo/la sam vjerovati da su moje vlastite misli proročanstva.
Slušao/la sam svaku misao kao da je istina.
Mislio/la sam da ljudi mogu čitati moje misli — jer sam, na neki način, to bio/la naučen/a vjerovati.
Bio/la sam u krivu, ali to tada nisam znao/la.
To je dovelo do paranoje, zbunjenosti i bezbrojnih psihotičnih noćnih mora.

Ali upravo tu leži problem u načinu na koji se ljudi dijagnosticiraju.

Ograničenja dijagnoza

Liječnici često postave dijagnozu nakon vrlo kratkog susreta — i ta se oznaka onda zalijepi za osobu.
Ali što ako bismo pristupili dijagnozi drugačije?

Zamisli da me liječnik tada pitao zašto mislim da ljudi mogu čitati moje misli.
Da sam duboko promislio/la, shvatio/la bih da nisam bio/la „lud" — nego pogrešno poučen/a kao dijete, i to je oblikovalo moj um.

Jesam li imao/la „pogrešne misli"? Apsolutno.
Jesu li bile racionalne? Ne.
Jesu li bile zdrave? Nimalo.

Ali tu se moje mišljenje razlikuje od mnogih liječnika:
ja sam učio/la.

S vremenom sam učio/la iz svojih misaonih pogrešaka.
Počeo/la sam shvaćati da misli mogu lagati.
Prestanak vjerovanja svakoj ideji kao proročanstvu bio je velik korak.
Počeo/la sam zahtijevati dokaze — čak i od vlastitog uma — prije nego što povjerujem u neku misao.
Tražio/la sam dokaze da ljudi ne mogu čitati moje misli.

Postupno sam prešao/la iz paranoje u stanje smirenosti i postao/la utemeljen iscjelitelj.
Počeo/la sam pomagati drugima koji su se bojali da im netko čita misli.
Bio/la sam pogrešno naučen/a — i mogao/la sam pomoći drugima koji su također bili pogrešno naučeni.

Naše patnje mogu postati lijek za druge.

Dijagnoze bi trebale biti privremene

Vjerujem da dijagnoze često ne bi trebale biti doživotne, nego privremene.

Na primjer:
„Ova osoba trenutno ima shizoafektivni poremećaj."

Nerealno je da netko tko te jedva poznaje — nakon samo kratkog susreta — donese dijagnozu koja te definira zauvijek.
Pogotovo kad znamo da se ljudi mogu iscijeliti.

Znanost podržava oporavak

Radio/la sam u programu za prvu epizodu psihoze s mladima i adolescentima.
Istraživanja pokazuju da se ova dobna skupina može izvanredno oporaviti uz prave informacije, podršku i intervencije.

Moja teorija nije samo osobno mišljenje — podržana je znanošću.
Ljudi se mogu i doista se oporavljaju od „pogrešnog mišljenja" i nastavljaju živjeti pune, normalne živote.
To je istinska znanost koju koristi medicinska zajednica.
I sama/sam sam vidio/la kako se ljudi iscjeljuju od pogrešnih misaonih obrazaca.
Ljudi se mogu oporaviti. Nikada ne odustaj.

Zaključak

Ja sam živi dokaz da se um može izliječiti.
Dijagnoze ne moraju biti doživotne presude.
Uz vrijeme, učenje i podršku, ljudi se mogu pomaknuti iz kaosa u smirenost — baš kao što sam i ja.

Umjesto da se kažnjavaš zbog misaonih pogrešaka — nauči iz njih.
S vremenom ih više nećeš ponavljati.

Možda si jednom slušao/la „glasove" i otkrio/la da to nije bilo dobro — sad znaš da glasovi mogu lagati.
Ili si možda poslušao/la misao koja je rekla „Idi u kasino" i izgubio/la sve.
Uči.

Mi smo bića koja rastu s vremenom.
Možemo učiti iz svojih „neuračunljivih" pogrešaka — i pretvarati ih u razumne, zdrave misli.